uto - 10.11.2009, objavio blef 10. studeni 2009 23:15:08
prosto mi je palo na pamet napisat nešto o nekad ingenioznom čovjeku koji sad živi u Mokroj Gori....
Čudno je bilo pogledat onaj interview kod stankovića. Jer sam čovjek više ne zna bi li na Kusturicu samo odmahnuo rukom i rekao da je na kraju genij sve što ostaje, ili jednostavno pljunuo na sve ono što je nataložio po svom liku i djelu.
Koliko uopće ima takvih ljudi koji su se očešali o neke sisteme i na kraju ostali pomalo krvavih ruku iako sami nisu ništa skrivili. Primjera ima od Heideggera, i Pareta pa do onog nekad čaršijskog Kuste....
Nemanja je nekako preko noći zamrzio Sarajevo, zamrzio Zabranjeno Pušenje, ćevape... I odlučio da je već stotinama godina njegova familija samo poturčena srpska loza... I došlo je vrijeme rata. Kad su neke njegove sarajevske dugove tamo zatvorili, neke ubili, a bogami, ubili su i stotine onakvih poturčenih srpskih familija i po Srebrenici. Ne zato što su bili poturčeni Srbi, nego zato što su za njih bili Balije.... Nekako baš u to vrijeme Kusta je sjedio kraj Miloševića i pio viski....
I neki će sad reć da će svijet zapamtit samo genija.... Da se jednom na nekom prostoru i u nekom vremenu nitko neće sjećat što je to Kusta napravio....
Al ja nekako mislim.... da će povijest kinematografije zapamtit ime... mi ćemo se sjećat doly bell, al "Kuste" se nikad više neće sjetit.... radi viskija...
pon - 09.11.2009, objavio blef 9. studeni 2009 23:35:43
ŽUTE DUNJE
(romansirana verzija)
Takvo je tad bilo vrijeme. U kamenjaru koji nije bogzna što davao onima koji su o njega živjeli, daleko i od milosti sistema neke ex države i ex vremena sa ex prostora. U vremenu koje je meni i tebi možda sad teško zamisliti i opipati. I zato nam je oduzeta moć da osudimo ili da se divimo likovima iz jedne u stvari potpuno obične bajke, ili naprosto priče, čija je fabula ubila sve prinčeve i princeze, a ostavila samo zmajeve.
Ime je bilo Mile (po didu, kako je i nalagala tradicija Dalmatinske zagore), a prezime sasvim obično, kao i u osamdeset posto ljudi u selu. Ni sam on nije znao kako, al osamnaesti rođendan je kucnuo malkicu brzo i došlo je vrijeme za ženidbu.
Ona se zvala Ivka i imala je osjećaj da je sve dogovoreno, jer čitavu godinu svi su samo o tome pričali i samo to naturali.
Iako ćeš sad pomisliti da ću ti ovdje pričat o nesretnoj ljubavi nekoj ili o tome kako je čitav život voljela nekog drugog, VARAŠ SE!
Zapravo, sve je ispalo iznenađujuće dobro, zatrudnjela je, snašla se u životu s njegovima. Al nemoj sad zamišljat predivan odnos sa svekrvom i kave do kasno uvečer. Bila je to situacija u kojoj je jednostavno poštovala red i mir, tj. pravila koje je morala prihvatiti kad je prešla prag kuće nakon sedmodnevne svadbe.
Ono zadnje, ali ne i manje bitno, zavoljela ga je, poštovala ga je.
Mile je bio miran čovjek. Tek je završio drugi svjetski rat, ali to na tom dijelu zemaljske kugle tad nije ni bilo bitno jer tu zapravo nije ni počeo. Život se kretao onako kako je sunce zapovijedalo, od zore do sumraka, od zime do ljeta, od žita do žita …
Kucali su Božićii pijani koraci u snijegu, ljudi s kojima je podijelio djetinjstvo, kapljice u gostioninakon sušenja pršuta, Markove konake, udvaranja curama ležeći u sijenu i večeri sa dosadom natopljene prvim zimskim kišama i mirisom prvih zimskih vjetrova s Dinare koji strah od gladnih vukova sobom donose.
Nekako je došlo i drugo vrijeme. Pomalo su u otkucaje srca malog sela zalutali i „pasoši“ koji su ih odvodili u neku gastarbajtersku zemlju gdje su trebali zaraditi ono što nisu mogli naći u svojim vrtovima, u svojim žitnim poljima, voćnjacima i kazanima od rakije.
Rastanak je bio užasno težak jer su oboje znali da taj rastanak nužno ne obećava i novi sastanak.Imala je suze u očima dok je gledala kako novi „jugotrans“ autobus, odvodi njenog čovjeka na neko daleko mjesto koje nije njihovo selo, pa čak ni njihova krajina. Kroz glavu joj je prolazilo sve… I dijete koje je nosila u trbuhu i sav njen život koji tek treba doći i s kojim se treba boriti, dok se njen čovjek negdje daleko bori za nju, ali i protiv nje.
Iako su ga naučili da ne smije plakati, nešto je rovarilo iznutra… Prestrašio se svega što ostavlja na vjetrometini i svega što tek treba doći; svih buđenja na kolodvorima i teških novaca u zemlji na čijem jeziku nikad nije čuo kako zvuči: sijeno, krave, kuća(ili možda volim te).
I znojili su se…
On dok je krampom kopao vodovod u dusseldorfu, a ona dok je sama kopala njihovo polje i podizala predivnog sina koji je rođen malo nakon što je tata otišao. Ono što su radili udvoje, sad je radila sama.
A najteže su bile noći, bez poznatog glasa, bez toplog dodira i dokaza da nije ostala sama na svijetu . Plakala bi u svojoj samoći iz koje bi je ponekad prenuo plač njenog djeteta. Nedjeljom bi bila u crkvi i samo molila da joj se vrati i da ga opet ljubi cijelu noć.
Teško mu je bilo biti tamo gdje nije znao što govore, gdje je malo bilo onih njegovih, gdje se život svodio na rad, rad i malu gostionu u blizini bauštele(ali ni u nju ne bi zalazio jer je za svako plaćeno piće imao osjećaj da uzima od svoje Ivke).
Bile su teške i njegove noćijer bi bio svjestan da tamo raste njegovo dijete i da negdje tamo postoji samo njegova žena. A iz tuge bi ga nekad prenulo samo hrkanje Matka i Ivana s kojima je dijelio montažnu kućicu kraj gradilišta.
Nekako su dočekali i prvi zajednički Božić( nakon četiri godine Milinog odsustva). Božić koji je bio puno hladniji od svih dosadašnjih.
Vratio se istim onim “Jugotrans“ autobusom kojim je i otišao prije 4 godine. I sve je bilo isto, sve ga je čekalo točno onako kako je ostavio kad je otišao; i kuća, i polja, i ovce, i krevet, i zrak i sjećanja.
Samo… Bilo je malo drukčije leći u krevet sa ženom koju nije vidio 4 godine jer njene ga oči više nisu tražile kao prije,a i već dugovremena je hladna njegova strana postelje. Mali Ivan ga je oduševio, ćaćina slika i prilika – rumen, crn, sa bistrim, pametnim očima(koje su ga se bojale jer još nikad nisu vidjele da neki drugi muškarac tako dira njegovu mamu).
Ležali su i nisu ništa govorili, kao da šutnju nije bilo moguće razbiti. Ćutila se u zraku šutnja kao kristal koji će sa svojim razbijanjem donijeti još tisuću nevolja. Oboje su se bojali da riječi za sobom ne potegnu i suze, koje će samo raširiti taj bezdan koji luta od jednog do drugog.
Samo su im se prsti dodirivali ispod plahte, ko strancima koji su po prvi put u krevetu. Dok ju je dirao, ona je sad osjećala strah, a on nesigurnost. Sve su to obavili na brzinu, reda radi, i usnuli…
Božićovalo se danima. Rakijalo se, zapinjalo se u snijegu i jelo. A nekoliko dana nakon Božića, opet je došlo vrijeme da se vrati na posao, da opet radi za svoju familiiju.
***
Odlazio je i vraćao se, a sa svakom je godinom bio sve straniji i odsutniji.
Falila mu je, falio je i on njoj, ali jednostavno nakon toliko godina na leđima, to više nije bio onaj osjećaj, niti tuga, samo činjenično stanje.
A najgore su bile oči sinova koje je viđao jednom u par godina na Božić. Bile su velike i strašljive, a gledale su ga tako duboko da kao da su kopale iznutra. Toliko su rovarile da ih je morao izbjegavati … Pune pitanja… A on je imao tako malo odgovora…
Malo pomalo, izvana se stvrdnuo kao i svaki muškarac bez mirisa žene, bez poznatih očiju i bez osjećaja da si nekome toliko potreban .
Nakonpar godina počeo je odbrojavati dane do penzije. Gorio je od želje da se vrati među svoje. Ali i ta je želja ubrzo splasnula jer je shvatio da se našao na „ničijoj zemlji“. Ovoliko udaljen, osim Ivki, više nikome nije bio „svoj“, a švabama nikad nije ni postao.
I tako je radio na ničijoj zemlji . Mjeseci su postali godine, godine dekade, vjerojatno bi i dekada u stoljećeda je toliko trebalo do penzije.
A ona? Što je bilo s njom-pitaš se…
Ništa… Što bi bilo….
Tugovala je. Dugo je tugovala . Al nakraju svaka tuga prestane i pretvori se u gorčinukoja naprosto postoji u tebipoput nekog organa koji izjeda ostale. Odgajala je.. Mučila se.. Bolovala… Molila…
Prošlo je tako puno vremena i puno Božića na tom međuprostoru u međuvremenu,u praznom hodu između ratova i slavlja jer tako je uvijek ovdje.
On je odlazio i vraćao se, a ona je ostajala, dok su godine jednako prolazile na udaljenosti od gotovo 1000 km.
I lova se gomilala, već su postajali imućni. Ali ponešto se izmijenilo u njihovim prvotnim planovima o uživanju. On je svoje parekrvavo i teško zarađivao pa ih je isto tako trošio(odnosno nije trošio), a sad su se u njihovim planovima i osiguranjima za budućnost morala naći i dva sina.Ona je i dalje sama radila sve kod kuće jer jednostavno do nikakvih promjena nije moglo doći.
Odmicalo je sve, pa i godine njihovih obaju sinova koji su se već oženili, odselili i imali vlastitdječicu.
Čudno je i naprasito stigao kraj tom beskrajnom periodu od 35 godina rada i odvojenosti.
Tako se on nakon 35 godina opet vratio na Božić, opet bauljajući u istom onom, sad već oronulom „Jugotrans“ autobusu koji ga je i odveo na taj veliki put.
Krenuo je istim putem, kojim uvijek ide. Jedinim putem. Mirisali su Božićni kolači … Uspomene…. Vraćale su se jedna po jedna i po prvi put je to bilo nešto lijepo… Jer se vraćao da ostane.
Ona ga je željno iščekivala; čitava kuća bila je spremljena i sve se vratilo na svoje mjesto , nakon toliko vremena.
Kao da su u onaj bezdan između njih uletjela sva neriješena pitanja i suze koja su ga najednom potpuno zatrpale.
Njen Mile joj se vraćao i donio im je sa sobom sigurnost za čitav život. Njen čovik dolazi kući da bude gazda.
O moj Bože…Kad su se ugledali.. Popadali su blokovi sa srca i kao da je jučer bio onaj trenutak kad je prvi put otišao daleko…
Sve između je nestalo za ovo dvoje sad već gotovo starih ljudi. Tek sad se život nastavio i tek sad su se mogli glasno smijati, a sa svakim otkucajem srca kado da su se svemu onome iza rugali i prkosno govorili: „ evo, gledaj! Još smo tu!“
Ispočetka je bilo pomalo čudno, nekad i jako čudno. Bilo je neobično leći u mekanupostelju imati još jedno toplo tijelo pored sebe.
Naravno, svako od njih je imalo i neke svoje navike, gluposti i rituale koje su razvili jedno bez drugoga, ali to im zapravo nije ni smetalo. Jedini problem je bila šutnja koja bi se s vremena na vrijeme javila..
Vrijeme je napokon postalo saveznik jer se život opet vratio u malo kuću na kraju sela. Bar na kratko…
Opet se živjelo od zime do ljeta i od žita do žita. Opet su se zimi bojali vukova, a jesenju… Dok kiše padaj, sad su bogati starci koji se prisjećaju nekih ljepših vremena.
A žene sad imaju na koga vikati, koga ljubiti…
***
Nedugo je prošlo otkad se on vratio, a ona je prvi put u crkvi osjetila kako joj se jezik grči dok pjeva. Naravno, nije pomislila da je to neki problem dok je nisu počele izdavati i noge. Tad su otišli doktoru koji joj je ustanovio najgori mogući oblik paralize.
Ivka iduće godine nije mogla govoriti niti se maknuti iz kreveta .
Nastupilo je za njih doba najveće patnje što ju možeš zamisliti.
Živjeli su,a život je za njih prestao. Ona je postala biljka koja ne može ništa, a ipak je svjesna svega što se događa oko nje. Tužnim očima je 24 sata dnevno gledala oko sebe, mislila o svojim sinovima, a ništa nije mogla reći.
Mile je otvrdnuo poput ledene sante, a fizički je okopnio preko noći. Živio je sa svojim bijesom na život, svijet i Boga koji mu je oduzeo sve što je ikad volio.
***
Ivka je nakon četiri godine borbe sa bulbarnom paralizom preminula bez da mu je mogla reći „volim te“.
Mile je zaboravio miris žene i nedugo nakon nje obolio od raka jetre, a iznenađujuće umro – od srca…
***
Priču „ŽUTE DUNJE“ posvećujem mome didi i mojojbaki,koji svoje žute dunje nikad nisu stigli ubrati.
Bravo! Priča je dirljiva, takva baš kakav je i život, ali i sjajno napisana. Ta baka i taj djed, gdje god sada bili, nemaju drugog izbora nego da budu ponosni na svog unuka. Jako lijepo. :)
pon - 10.03.2008, objavio blef 10. ožujak 2008 0:09:14
nekako je teško napisat poneku rič....
jer nje nema više...
a moje carstvo nestalo je ispod njene odjeće, ispod uvreda, objeda, ispod spoznaje da smo jedno za drugo...
izabrala me... među stotinama... izabrao sam ju...
kliznula mi je... tiho, onako ženski.. dok sam mislio da ju opet imam zahvaljujući nekom blefu iz rukava...
pitam se dal će nestat...
sve ovo... ovaj uspavani grad, ovaj jablan pod mojim prozorom, ona klupa u parku, njena ljubav za mene...
dal će iscurit kao pijesak kojeg ne puštaš al svejedno ga vjetar-jebivjetar nosi daleko od tebe, jer opet...............nemoš protiv vrimena
jel ima uopće smisla da ja nešto pričam, da postojim, ako si obećala da me više nikad nećeš dotaknut svojim usnama, pustit me da budem tvoj da te grlim svojim pjesmama...
zar nismo tako dobri bili skupa... ti i ja? protiv svih...
zatočeni u dijamantu vremena.... pa, ko to može zaboravit... niko, pa ni Ledena poput tebe....
ono... kad smo ležali u kasno srpanjsko popodne... kraj mora.
ma, blef, super si ovo napisa!!!
full mi se sviđa!!!
ali ja ti virujem u to da je vrime nepredvidivo, i neznaš šta će donit!!! Pa ti možda vjetar-jebivjetar i vrati tvoju Ledenu!!!
veliki pozzdrav!!!! =))
ned - 09.03.2008, objavio blef 9. ožujak 2008 15:59:54
evo bas malo gledan i smojen se debilitetu kojeg pokazuju cure koje odlaze na ve pizdarije tipa- top model....
ka prvi i prvo, nije mi jasno sta veecina njih uopce radi tamo, mislim, ynan da cu ispast grub, al sel se te cure katkad pogledaju u ogledalo...
vecina ih svojin izgledom ne zasluzuje ni bit top model drinovaca donjih, a kamoli hrvatski top model....
a uostalom, nemogu se ne zapitat ssta je to tako carobno u svijetu modelllinga hrvatske, osim glupavih zvijezdica laznog sjaja, kicenih evenata...
jel jedna ozbiljna mlada, emancipirana, fino odgojena cura uopce moze se prijavljivat na onakva sranja i pustit da je prcaju ko malog muju (obucite se za 20 min, setajte po rukometnom igralistu...). Mislim da ne...
u čemu je kvaka??hm...možda želja za potvrdom svojih vrijednosti??mislim da je to danas dosta važno-priznanje drugih da si netko i nešto.takvo razmišljanje smatram glupim."drugi nisu ja.drugi neće živiti moj život."to bi trebali gledati tj.toga se držati....ali u svitu u kojem je društvo ovakvo kakvo je naše,to je teško i želja za tuđom potvrdom je očito jedini cilj...čovik voli živiti u mašti-onom nekom boljem svitu...valjda.baš sam danas pogledala reprizu toga i mislim da u hrv ima puno lipših curai čudim se zašto nisu one otišle?!e onda se sjetih da su to one kojima je stalo do sebe,ozbiljne,mlade,emancipirane cure koje su uz to fino i odgojene!e,te su ostale doma!!=) baš kao i ja...:D :D :D
pozz povratniku još jednom!=)
pa blef sine, vratio si se!!!! E viruj mi da mi je drago!! A vidi se , dugo nisi bia za tipkovnicom!!LOL!!
MA šala, drago mi je full i dobro nam došo nazad!!
p.s. hvala na komentaru, ali za one u Cosmu ja sam profa!! hahahah =)
sub - 08.03.2008, objavio blef 8. ožujak 2008 19:56:21
evo, opet zene urlaju za svojim pravima... pricaju kako su jednake, kako ih tlacimo, kako ne mogu sve sto mogu i grandiozni muski umovi...
opet pricaju pizdarije...
zene jednake NIKAD
Da je bog htio da smo jednaki, stvorio bi nas jednake, jednako jake, jednako pametne....
ali ne, on je odlucio stvorit i zene...
valjda zato da mi muskarci koji smo tako veliki, tako pametni, tako superiorni imamo koga zagrlit navecer, da imamo nekoga ko nas moze vidit kako placemo, nekoga za kim cemo plakat....
zar se ne pitate i vi malo, zasto bi to zene bile jednake... zasto
kad ste predivne bas takve kakve jeste, i kad vas bas takve treba voljeti...
"valjda zato da mi muskarci koji smo tako veliki, tako pametni, tako superiorni imamo koga zagrlit navecer, da imamo nekoga ko nas moze vidit kako placemo..."
lijepo...zašto onda to ne radite? sa svojim suprugama...
čet - 27.12.2007, objavio blef 27. prosinac 2007 0:40:04
intrigira nas svih to malo...
napišemo neki srcedrapateljni post, od kojeg i najvećin haharima i hladnokrvcima uzavre krv u žilama... a ono ispod.... smajlić
napišemo neku zajebanciju, ono iz srca, nasmijemo se, nasmiju se ostali, bace koji komentar, kad ono.... smajlić
i sad prosječan puk na mojblogu se upita: koji kurac?
jel taj smajlić nešto što zaslužujemo nekim vanserijiskim postom, jel to selma samo pokazuje zube, jer je nedavno bila kod zubara, jel joj možda smrdi iz usta pa nikad nečujemo onaj pravi glasni hihot...
ne.... dame i gospodo.... BLEF JU JE RASKRINKAO....
znate, selma vam je ona gospođica koja reklamira pastu za zube... ili možda hostesa u kolu sreće koja se samo smije... a njen blog zapravo piše oliver mlakar, pa zato tako inteligentno zvuči...
postoji i još jedna malo vjerojatna teorija, al nemojte sad reć da san lud, al možda se samo smije jer nas svih voli i samo želi pokazat da je došla( kako egocentrično)... lol
ajde draga guštaj--- i pliz malo promini smajli, npr:
Ostavi Selma ponekad i :))
I ono što kaže Uzorita je također istina.
Mislim da je Selma jako dobar test za ljude - jesi li spreman prihvatiti one koji se ne uklapaju u neki kalup?
blef,sine, di siii??? nije valjda da si nesta iz blogosfere??!! ja evo od prošle god. tek se sad javljan, hehe..i još se teže snalazin u ovom novom ruhu bloga, ali ok!! Budi pozdravljen.... ;o)
sri - 26.12.2007, objavio blef 26. prosinac 2007 20:40:53
evo pu kurac me nije bilo...
bijah u bosni malo... ma prebolesno....
ludilo brale....
neretva... škarta san te za sudžuk jer san ti ga cilogh pojeo putem do mojbloga....
šta mi vi radite...
aj malo referatiće bacite u komentare šta se desilo u zadnjih par dana, šta je bilo s vlatkom pokos, mladenom burnaćem, vlatkom štefancom, ivanom kindl, rafom....
pet - 21.12.2007, objavio blef 21. prosinac 2007 14:25:50
a sad ću se osvrnut na jednu pvt poruku koju san sad zateka na blogu............
javio mi se neki ANONIMAC koji kao misli da sam ja zapravo samo lažov i protuha, i da pišen pizdarije po blogu. on me nadahnuo da napišem pravu istinu.
ja sam zapravo mesar jozo iz šupraha donjih. ovo je moj planski osmišljen alter ego, kako bi barem ostavio nekakav trag u životu, prije nego što se priključim prijateljima životinja, i odem zauvijek živjeti u bosnu. nadam se da je mijo janjin uživo u rebrima janjetine šta sam mu dao, za stipančevo.
i šta se sad smijete koji kurac. žena mog života.... ankica. b. nikad nije bila samnom. radi toga što sam uvijek krvav. pička joj materna.
hji hi hiiiiiK, trileru mogu li ja biti žena tvog života : )) mesar... pa mene uvijek u mesnici zeznu, pa tata ide s bejzbolskom palicom : )) i ja ne idem više u mesnicu... joj joj, ne znaju ti ljudi što je stipančevo... svaka čast alter egu... mah mah
pet - 14.12.2007, objavio blef 14. prosinac 2007 21:23:48
imamo u principu već servirane, gotove i naučene slike u udžbenicima, u čitankama, pa i u svojim glavama, klasičene stereotipe o književnicima, intelektualcima, dobrim maminim sinovima koji jako puno uče, rade, i onda beru plodove svog rada....
tako barem mlađi uzrasti gledaju a byrona, keatsa, shellya, tolstoja, hemingwaya, dostojevskog i ostale velikane...
za tako isiotsku percepciju čovjek može uvelike okrivit i ovaj naš idiotski i seljački sustav obrazovanja, koji nas takvim stereotipima zapravo filuje....
i tako malo sam poželio osvrnut se na one koji su to, barem po meni jako zaslužili....
primjerice, nakon što sam pročitao anu karenjinu za lektiru, niko mi nije reka da je tolstoj tipčina koji je spavao sa 200-tinjak žena, da je shelly odbacio čitavo očevo bogatstvo radi slobode, da je byron homosexualac i pedofil, da je hemingway ratovao u svim ratovima koji nemaju blage veze s njim, da je trčao s bikovima u pamploni...
zar su to nebitne informacije u udžbenicima, sigurno bi njima bilo draže da im piše datum, mjesto rođenja, datumi izdavanja knjiga, a ne životna načela, njihove ekscentričnosti....njihova bit
evo, pošto mi se neda puno pisat, završi ću samo s jednom tolstojevljevom željom iz oporuke:
" i pokopajte me u jasnoj poljani, na mjestu gdje je skriven zeleni štap koji krije tajnu sreće..."
zanimljivo...vidiš da to znamo,dok čitamo te knjige imali bi...ma ustvari to bi bilo dobro da nam kažu prije čitanja!!onda bi možda na sve to gledali iz druge perspektive,a opet onda možda nebi vidili i otkrili genijalnost njihovih djela...isto tako,nitko normalan ne može stvarati djela kakva su oni stvarali!ipak je svaki čovjek čudna biljka i lud na svoj način..samo što opet imamo predrasude o tome što je "ludo"..i tako u krug...ali ja eto za lektiru imam anu karenjinu pa ću se osvrnuti malo bolje na njenog autora!;) nadam se da ti ne smeta moj komentar iako imam samo još malo pa 18...navrati pa možda otkriješ nešto novo...čovik uči dok je živ!pozz
hvala na posjeti...je,dužni su nam..ali ne žele iz razloga,možda da nam neće moći dati neko dobro objašnjenje na naše pitanje koje će biti van njihovog okvira znanja??...ko će ga znati...
jednog dana u nekoj bilješci o piscu knjige koju ću možda izdat ipak ne bi volila da se nađe previše pikanterija :D neka me uče kao milu, plahu, blagu :DDDD
ma dragi i drage moje... nije da se jas na ikog ljutim ili iman šta god protiv, blef uostalom,....
al jednostavno, nemogu ne popizdit kad vidin neki kao ustaški blog momka od 14 godina, kad vidin neki partizansko-srspski blog nekog sredovječnog dubrovčanina, kad vidin 16 ziljuna blogova o pokojnom toši( upoznah čovika i stvarno sve najbolje o njemu, al šta je previše, previše je...), kad vidin blog u stilu: ja ga volim, on mene ne voli, danas se mama izderala na mene, išla sam na wc 3 puta....
nemam ja ništa protiv toga, al jednostavno mislim: čemu objavljivat blog koji ne interesira ni tebe....
činjenica je da na blogu svako mora imat prevo glasa, al neki su blogovi traćenje internetskog prostora, ma kako to zvučalo...
i da... ponekad me smeta...... smetaju me toliko idiotske misli pojedinaca ipojedinki koji obitavaju u ovoj preriji šarenila boja, vizija, pjesama i filozofije....
ne govorim o tome da nešto treba ukidat ili micat( bože, sačuvaj), nego o fenomenu da svaki krele koji nauči upali komp. otvori blog i ima pravo srat po svemu i svačemu... pa čak na nekoliko minuta ugnjetavat misli normalnih ljudi....
ali, dragi moji... vi koji pišete prave stvari, koji svemu ovome dajete smisao i miris, vama hvala. jer bitno je sudjelovati.....
Ma to je jednostavno kao i u životu: dođeš u školu pa ima onih koji ti idu na živce i onih koji ti pašu, dođeš na posao, opet isto, dođeš na blog - što bi tu bilo drugačije? Ipak mislim da je na internetu puno lakše izbjegavati one koji nam idu na živce - to je plus. ;)
a o cemu ce netko od 14 godina pisati nego o tome kako ga muci matematika ili kako ga je na hodniku pozdravila ona mala iz 8c. blog je danasnjim klincima jedan od nacina komunikacije (nacuh da je nekima cak utjecao na socijalni status :) mene su isto nervirali u pocetku i to sam jednostavno rjesila - ne citam ih.
čet - 13.12.2007, objavio blef 13. prosinac 2007 23:02:42
šta više trkeljan po ovin blogovima sve veći iman nekakav negativan dojam.....
sve neke kvazi curice koje šmrcaju za izgubljenim ljubavima, sexy dečkima, sve neke pričice o antoniji šoli, showtimeu, crnilu u životu, samoubojstvima....
osvjestite se idioti....
čast iznimkama... al većina su zapravo pulu-pismeni emocionalni invalidi koji nigdje drugo nemogu nać malo pažnje...
jako je malo kvalitetnih blogova, malo raznovrsnijih, analitičnijih, duhovitijih, literarno uspiješnijih.
činjenica je da se svi mi nekad utopimo u bezveznim-šund stihovima i popodnevnim depresijama... al šta je previše, previše je...
jebo blog, kojeg niko nema volju komentirat kad ga pročita....
jel ti izvjesni autori katkad pročitaju na šta im blog sliči...
ko san ja da sudim, al ipak---- nije žvaka za seljaka....
reče bijesno mr.blef!ha,nisi ni daleko od istine,ali jbg.nekome je ovo jedini način da se izrazii,neko nezna drugačije,neko tek uči...a sad,ako ćeš nešto čitati i komentirai-komentiraj,a ako nećeš-imaš pravo i na to!!to i je olakšavajuća okolnost pisanja oih blogova.svak radi kako oće,kako zna,a s obzirom da smo svi drukčiji i da se o ukusima ne raspravlja...laka ti noć!
Pokušavam dokučiti i ne ide mi, što te toliko naljutilo? Neke od tih curica su doista djevojčice i ne možeš ih zvati emocionalnim invalidima. Mislim da sasvim dovoljno ima blogova literarno USPJEŠNIJIH na kojima se ima što pročitati. Zašto se opterećivati onim drugima?
k'o što reče natuknica i još: vjerojatno češće posjećuješ one koji posjećuju tebe...pa se malo preispitaj tko te i zašto posjećuje ;-) i nije točno da ne komentiramo samo loše postove...naprotiv...ponekad ljudi to tako dobro napišu da se nema što dodati osim selminog osmjeha...ali ja nisam selma...
Cestama do nazad...tvoja inspiracija djeluje na moju...možda iskoristim ovaj kraj za početak nekog novog posta...ako dozvoljavaš?!!!H*Jako dobro.Kiss:)))
pon - 10.12.2007, objavio blef 10. prosinac 2007 23:03:26
evo, malo se čovik pita, čemu putovanja, zašto nam služe, što njima postižemo, osim što u principu do daske ispraznimo kasicu...
e ovako.... ja mislin da je mene svako moje putovanje iznimno obogatilo, i da jednostavno uspomene koje su ostavljene tamo negdje u njemačkoj, siciliji, francuskoj, španjolskoj, brazilu, bilo gdje na svijetu, zlata vrijede...
taj osjećaj kad imaš sposobnost valorizirat svoje u odnosu na drugo je zbilja poseban... možda, kad se u svojoj starosti sjetim svik ekipa, gluposti s turneja, ekskurzija, putovanja, svatin neki smisao u svemu tome....
ne mogu razumit ljude koji se čitav život ne maknu izsvog dvorišta, nije da ih osuđujem, ali jednostavno smatran da svijet postoji zato da bi ga otkrili, da na svakom koraku postoji nešto novo za nas, nešto novo što ćemo unijeti u priču života, da nebi bila dosadna kad je jednom ispričamo, tamo pri kraju putovanja....
kretenu... o kojim ti porodiljnim naknadama pričaš??? kojim sveučilištima??? bi li im trebalo oduzet hrvatsko ime i sve što imaju hrvatsko... a uopće neću ni spominjat tvoj debilitet u vezi sabora i izbora... jer su u prošlon mandatu zastupnici dijaspore imali 3 zastupnika.... liči komplekse svog neuspjelog života negdi drugo i ne okrivljuj ljude koji to nisu zaslužili...
Pričam o činjenicama!
ako pričaš o činjenicama pogledaja šta srbi rade srpskoj m,anjini u hrvatskoj, kako talijani uzdržavaju talijansku manjjinu u hrv... i kako ih podupiru...
uto - 04.12.2007, objavio blef 4. prosinac 2007 22:11:40
Svila je bio rocker i prilično osebujan tip... onako... narodni...
Bili su to ludi tulumi tih godina tamo kod njega. Živilo se ludo i sa smislom za zajebanciju.
Na jednom od onih dosadnih i nama,prosječnim smrtnicima partyima klase " jedan od", dogodilo se nešto posebno... Nešto divno i novo za okorjelog rockera iz dalatinske zagore i malu princezu stare splitske familije....
Mirna je tu došla poprilično neočekivano, ili zapravo da budem iskren... nepozvano...
Da bi situacija bila još bizarnija i luđa kao što to uvijek bude s rockerima iz dalmatinske zagore... Ona je naravno, bila namijenjena nekom drugom, a svome prijatelju ju je namijenio Svila, pa tko drugi?
Naime Suvi je kao što mu i samo ime kaže po ne zna ni on koji put bio suh na tulumu, pa je Svila mislio da može malo pripomoći...
Naravno Svilina pomoć se pretvorila u jednu noć, noć u mjesec, a dalje je povijest...
Vjerojatno se pitate... što sa Suvim? Pa, bit ću iskren, Suvi je na kraju ipak ostao suh....
Svila i Mirna... kakav je to bio par... Nekako srasli su u jedno, a mi, dojučerašnji zakleti muškarčine , avanturisti i Svilini prijatelji , uhvatili bi se usred rečenice za jezik, jer više nismo znali reći Svila bez dodatka Mirna...
Imali su ono nešto. On je bio tipični vječni kuler, flegma i partijaner, a ona glasna, uredna i savjesna... Jedan od onih parova koji ili uspiju, ili završe serijskim ubojstvom( ili makar slomljenom rukom, nogom, srcem...).
Sad je smiješno sjetiti se toga, ali još uvijek mi je u glavi slika Svile, velikog i strašnog muškarca koji nemože priznat da mu je Mirna tek prva... I njeni osmijesi dok on glumi baju i veliku lolu...
Pomalo su si i upoznali starce, ušli u malo kompleksnije odnose... Već su stariji bili...
Svili je rekla da se njena majka umrla od raka dok je ona još bila jako mala, pričala mu je o svojoj rodbini, željama, faxu....
Upoznala je njegove... Mali kućerak na periferiji grada... Na periferiji egzistencije....
Ništa ih nije moglo spriječiti da se vole....
Ali naravno, bilo bi glupo od mene zapisivati ovu priču da se ništa čudno nije dogodilo...
Ovako.... Dok je Mirna završavala srednju, a Svila kretao na fax.... Dogodilo im se nešto....
Dogodio im se mali Toni...
Bilo je to možda najvoljenije dijete na rubu grada, na rubu egzistencije... Novopečenome baki i didi nije tad bilo bitno što će njihova djeca morati prestati sa svojim dotadašnjim životom prije vremena, jer, ipak se dogodio novi život...
Prošlo je poprilično vremena od onda...
Ali evo, Mirnu sam vidio neki dan.... Pružila mi je ruku i poljubila me....
Odavno nisam vidio tako izmučeno tijelo i ženu s toliko žuljeva na rukama....
I bilo mi je žao... Bilo mi je žao što joj je rak uzeo majku, bilo mi je žao što joj je rat, uzeo muža, baš kao rak... Bilo mi je žao što je droga uzela Tonija... Baš kao rak... Stvarno mi je bilo žao...
uf, kako to gordo zvuči...samo napomena to mi se redovito događalo prije novog izgleda bloga (obično ako sam duže pisala post) pa sam se navikla prije objavljivanja svakog posta napraviti copy/paste...u ovih par dana još ne...al' znam kakav je osjećaj...zajeban
uf!znam kako zi je,ja ne psujem ali bome jesam i to sve i svima,grozno!sama sebi sam se začudila a to će se i ponoviti ne bude li mi titi komentar ostaviti!pa da vidimo...
pa komentare sad možeš zabraniti i za svaki post pojedinačno...ali sumnjam da to želiš...eno sam se i ja malo nad svojom pjesmicom zacmoljila od patetike, a što da radimo kad te papazjanije jesu patetične i u stvarnosti...
sviđa mi se novi skin i to, al, sve je ka malo sjebano... ne može se komentirat, nema naslova, kad pišeš blog( bar ga moja malenkost ne vidi...), al ima i pozitivnih strana...
kao npr... ova slika od našega splitskog intelektualca žele...
vidimo se... našišen van nešto pametno, čim se privinen na sve ovo novo...
nigdar ni bilo da ni nekak bilo i nigdar ne bu da nekak ne bu...:))) malo navikavanja i sve će bit ok...vi'š da si mi uspio komentar ostavit...a što se tiče mojih prethodnih komentara, nisam cinična nego glupava i naglašeno intuitivna...i neću više bit pametna, a ni manje...što je čisto dovoljno...zar ne?
sub - 01.12.2007, objavio blef 1. prosinac 2007 15:18:00
Mala!!!
negdje u daljini, pod teretom sjećanja, u mraku kaleta uspomena i foto-albuma, natovarena brigama, suzama, lažima, odlascima, umotana paučinom vremena, još uvijek stoji čista i netaknuta, još uvijek prava...
Ti znaš da smo ispod svih maski, ja i ti još uvijek isti. Isti kao more, isti kao i sva ljeta što mi predstoje.
jesen je... rana jesen... i sve moje struje svijesti nalaze put do tebe, nekim labirintom slučajnosti i prokletog životnog lota koji svakim danom igram sve više.
stjeran u kutove, okružen realnošću, sva moja sanjarenja i pjesme su kao isfucana, na sve strane probušena jedra. bez tebe....
kao da si nosila u sebi svu metafiziku mog života, nepatvorenu i objašnjenu u svakom tvom pogledu podrške.
... nakon toliko vremena, želim znati bi li bila sretnija da smo ostali skupa.
vjerojatno ne, jer ovo gdje živimo nisu bajke, ovo je realnost. ali želim znai barem sanjaš li nas u nekoj dalekoj zemlji, tamo na jugu, negdje s lavovima i oceanom, negdje gdje se sve događa iz čistog užitka.
zanimljivo je... hinim čvrstoću i stabilnost, čvrstoću i postojanost. ali kad prođem onim uličicama,"našim" uličicama, u meni nastane kaos. znaš... baz obzira na sve izvana, mekana je ljudska duša, samo je treba taknut na pravo mijesto.
možda je od mene glupo i djetinjasto pisati pisma bez adrese-Tebi.ali znaš da nikad nisam bio racionalan i proračunat tip. možda je i glupo što te se još uvijek sjetim kad puštaju neke pjesme na radiju, ali ja opet želim bit zaljubljen.
pokušavao sam neko vrijeme izračunati sekunde, koliko je prošlo od kraja, ali znam da to nije bitno, jer onaj moj unutarnji kaže mi da smo djeca vjetrova, ti i ja, iza kojh ostaje samo bezvremenska ljubav.
kaže mi, i da... da će mi te opet vratiti... oni krugovi bez kraja, bez vremena.
heheheheheh - to za joj... A za post - lipe misli, lipo, lipo... Btw. oćeš da oni svoj post preveden na hrvatski, ako ga ne razumiš!!! hehehehehe... nije da sam zaljubljena u taj jezik,ili slično,ali je pismica na eng. :))
pogrešno! sorry opet sam pametna..."joj" u bračkom dijalektu bi bio akuzativ množine (recimo "kupi son 10 joj"), a nominativ jednine bi definitivno bio joje
ovako:::::
frka, odsad pa nadalje ti je zabranjeno da budeš pametna na mom blogu...lol
zabranjneno je korištenje stranih jezika( iako govorin engleski i njemački, a pristojn o se služin talijanskin)...
auf viedersehen!
goodbye you smart girls!
ci vediamo ragazzi e ragazze!!!
sempre vostro...
signor blef
muškarcima zapravo nije lako...što ima nažalost direktne veze s njihovim ponašanjem prema ženama...a mališa je to lijepo opisao u jednom komentaru na mom blogu...
btw. ne igran ja toplo-hladno, nego ne želim razorit vaše veze i brakove... ne bi bilo fer da se sve zaljubite u mene-idealnog muškarca, pa moran malo minjat taktiku...lol
čet - 29.11.2007, objavio blef 29. studeni 2007 21:22:00
SAVJETI ZA MUŠKARCE(ŽENE PRESKOČITE OVAJ DIO I AJTE NA KRAJ TEXTA( A AKO KOJA I PROČITA, BACAM UROK NA NJU) ) :
Dragi mužjaci!!!
alfa mužjak pun iskustva, znanja, snage, mladosti i ljepote će vam malo pripovijedati o ženama... i nevoljama koje donose...
kad su nevolje počele?... prvo je pitanje koje mi veliki muški umovi moramo sebi postaviti prije početka rasprave...
nevolje datiraju od kad su se ovce počele okupljati u krda, tj. stada... i razgovarati... ova suknja je ovakva, ona onakva.... i izdvajati pojedince iz našeg krda da bi nas lakše svladali u trenutcima samoće i slabosti.... zato, muško pučanstvo: DRŽITE SE U SKUPINAMA, TAKO SMO JAČI....
sigurno se se vi beta, gama.... omega mužjaci pitate kako to da taj kujin sin blef toliko privlači žene, a mi ne.... E, pa ovako...
jednog dana stado je pozvalo blefa jer ima predivnu guzu, i blef se odazvao...ali, ubacio je sjeme razdora u stado...
žene su rekle: blef mi te volimo, izaberi...ali blef, se nije dao upecati, blef nije htio odabrati, i uvući se u mrežu... blef je odlučio voditi pregovore individualno sa svakom ovcom... a ne sa stadom( ako kužite što hoću reć jer gentlemani ipak ne govore o takvim stvarima)...
dalje... ŽENE LAŽU.... koliko ste puta čuli da žene vole osjećajne, predivne tipove koji ih maze, paze, daju im lovu, plaču za njima...
naravno, ne treba posebno napominjat da je to gomila sranja....
žene onakve muškarce( iznad opisane ) iskoriste kao emocionalne tamopone i na kraju opet završe s nekim zločestim kretenom koji ih ne razumije i s njima ne gleda oprah show i NE pjeva "prijateljice" od seve kad ode u vojsku.
zato muškarci.... BUDITE MUŠKARCI... ( kao vuco, npr.)
nadalje... žene vole igre... ali nevole ih prirodno, nego ih vole samo zato jer znaju da ih mi mrzimo....
e, pa onda, naučit ćemo i mi pravila( nećemo bit tukci, jebemu mater )... ovako... morete funkcionirat na bazi toplo-hladno.... tj. tu i tamo otkazati sastanak, čisto da bi joj pokazali ko je gazda...
zasad, dragi muškarci, neda mi se više pisat, moj veliki muški um se počinje pregrijavati...
očekujte upute i dalje..
OVO JE DIO GDJE ŽENE POČINJU ČITAT:
i zato dragi muškarci, poštujte svoje žene i djevojke i radite točno što vam one kažu, jer, one su jedna divna i nježna bića... ne ,ovce npr.
nježna dušica...je, mislin da si nakon ovoga jednako napet jednom i drugom spolu, ako ne i više drugom(muškom) spolu!! he he he...
:)). šala... lipo, lipo...
...ma ko je neugodan...???ja ti ode komplimentiran, a ti tako... ma pravi si mi galeb...prvo vataš na osjećaje, pa onda u akciju, sve dobro izvježbano i tempirano... ;))
Bravo! Priča je dirljiva, takva baš kakav je i život, ali i sjajno napisana. Ta baka i taj djed, gdje god sada bili, nemaju drugog izbora nego da budu ponosni na svog unuka. Jako lijepo. :)